Danas je ravnica Ljubljanskog barja u daleko većoj mjeri popunjena negoli je bila tridesetih godina dvadesetog stoljeća; stambene kuće redaju se gotovo bez prekida uz liniju ravnih cesta, koje vode iz Ljubljane na jug prema Krimu. Ipak, još uvijek je prisutan karakter prvotnih naseljavanja: pokazuju ga ceste na nasipima, drenažni kanali te veće praznine između prometnica. Izvjesna velikodušna jednostavnost urbanističkih zahvata, koji razrezuju Barje ravnim linijama, uspostavlja kontrast prema inače raspršenim seoskim naseljima posvuda u ljubljanskoj okolici, što otkriva kasno naseljavanje tog prostora. Na močvarnoj ravnici ljudi su se počeli nastanjivati prije nepuna dva stoljeća. Stoga ovdje nisu vidljivi tragovi brojnih generacija koje su drugdje, uslijed isprepletenosti posjedničkih, vlastodržačkih i vjerskih trvenja, oblikovale usitnjene i nepravilne nakupine naselja. Nedostaju tradicionalne točke identiteta; nadomještaju ih katastar i drenažni jarci. Na površinu Barja zato su se mogle ucrtati samo standardizirane građevinske odredbe i vlasnički odnosi racionalne moderne države. Međutim, unatoč odsutnosti slojeva tradicije, Barje ne možemo shvaćati jednoslojno. Kao na svakom novom području i ovdje ispod površine vrije priroda, koja prodire kroz raspukline svaki put kad ljudska pažnja na trenutak popusti. Tek površna ukroćenost ravnice postaje očigledna kad se s nasipa spustimo na polje ili livadu pa nam noga zaglibi u dubokom barjanskom blatu. Močvara je isušena i ukroćena, ali nije izbrisana. Naprotiv, ravnica sama u desetljetnom ritmu polako briše površinske naslage cesta, vrtova i kuća; zato su naselja na Barju bez čvrstog tla ne samo u simboličko-identifikacijskom, već i u doslovno-statičkom smislu. Protiv nestajanja u mekom tlu ljudi se bore drvenim i betonskim pilotima, zabijanim deset i više metara ispod površine. Međutim, u smislu identiteta, neizbrisivo su usidreni samosvjesnom vertikalom zvonika Plečnikove crkve sv. Mihaela u Črnoj vasi.